Preduvjet za stanovanje, piše norveški arhitekt Christian Norberg-Schulz u svojoj studiji o stanovanju, jest poistovjećivanje, otkrivanje sebe u nekom prostoru, usvajanje ambijenta, određivanje svojega vlastitog „biti-na-svijetu“. Taj se čin identifikacije odvija na različitim razinama i u različitim relacijama prema prostoru i prema drugim ljudima pa odatle proizlaze simbolične, strukturne i značenjske razlike u „kategorijama“ stanovanja koje Norberg-Schulz karakterizira kao zajedničko, javno i privatno. Zajedničko stanovanje ozbiljuje se u urbanom prostoru koji je ambijent mogućnosti, čovjekovih putanja i izbora. Oni se pak sabiru i presijecaju u javnim zgradama koje su mjesta strukturiranog susretanja, bitno jasnije oblikovanog od onog na ulici. Javne su zgrade u tom smislu „vidljivo objašnjenje zajedničkog svijeta“. Privatno je stanovanje vezano uz kuću. Utočište. Iskustva stvorena vani, ovdje se, mimo javnosti, prilagođuju sebi. No, kuća nije samotni prostor. On se dijeli s drugima, a ljubav je jedna od temeljnih interakcija na kojoj se uspostavlja.